|
26. Make me wanna live.
Hodala je polako, onako u polu snu, dok je pokušavala shvatiti što se sve desilo oko nje. Procijeniti koliko joj je cijeli svijet postao srušen. Zgrada u kojoj je nekada bio njen stan je bio sve samo ne čitava. Izgubila je sve što je imala, što i nije bilo previše. Najviše joj je bilo žao računara na kojem je imala najviše muzike i karata. Crudass. Nije pomislila na njega otkako je izašal iz onog studia, otkako ju je Zoe izbacila ovdje. Definitvno se osjećala kao pokisli miš. Ništa joj pretjerano nije bilo na pameti. Znala je da se trebala zabrinuti za svoju kćerku. To je znala, duboko urezano u njenu svijest, ali se nije mogla natjerati. Nije se mogla natjerati da bilo što učini. Bilo je vremena sada. Da u tome je bio trik. Vrijeme je sada bilo nezaustavljivo, sada nije morala nigdje žuriti. Uz tešku muku otvorila je vrata zgrada, ili barem ono što je od vrata ostala. Unutar zgrade kamenje se nalazilo na sve strane. Stol za kojim je recepcionar nekada stojao, rasut je bio na sto i jedan komadić, a lift umjesto kakve skulpture nalazio na sredini hola. Vidjela je nekoliko tijela. Samo jedan pogled na njih je bio dovoljan da joj kaže da su bili mrtvi. Umjesto da potrči da vidi da li je itko živ, jednostavno je pronašla najmanji uništen dio zgrade, sklupčala se i zaspala. Umor je na kraju prevagnuo. Probudila se nekoliko sati kasnije. Jedino što je znala jeste da je napolju bio mrak. Možda je pogriješila kada je tražila od Zoe da je ovdje ostavi. Bolje bi joj bilo u Zoinoj tvrtci nego spavati na mermernog podu. Podigla se na noge, očistila prašine sa svoje odjeće, odlučivši da je bilo krajnje vrijeme da vidi tko je uopšte preživio. Pažljivo je izašla na ulice Londonda, pitajući se kako je tačno planirala otići do svoje kćerke ili pak Crudassa. Ulice su bile pretrpane automobila kao i obično, a imala je neki osjećaj da podzemna baš neće raditi. Pokušala je uopšte orijetnisati. Kako je uopšte trebala doći do svoje kćerke bez karte. Gledajući okolo vidjela je nekolicinu ljudi koji su ustajali, trudili se da shvate što se desilo. Znala je da mora uspjeti. Polako je počela hodati, zaobilaziti mrtva tijela, ne gledati u njih, prolaziti pored živih ljudi koji su još uvijek kašljali ili šepali. Korak po korak hodala je po inerciji. Trudila se da pazi gdje hoda, ali zaista nije imala blage gdje je bila. I sat vremena kasnije, shvatila je da prepoznaje svoje okruženje. Bila je blizu. Još samo malo. Nekoliko koraka i tu bi trebala biti zgrada u kojoj je Rhys živio sa svojom prokletom novom djevojkom Louise i njenom kćerkom. Po prvi put nakon dužeg vremena nije se mogla zbuniti da li je bila na pravom mjestu. Svaka kuća se razlikovala na neki način barem po rupi. Sa osmjehom je prišla trećoj kući sa njene desne strane, preskočila nekoliko stepenica i lupila vratima. Njena najveća briga je bila da je kuća bila sravnjena sa zemljom. Unutra je sve bilo netaknuto, što ju je zabrinulo. Što će biti ako su oni već pobjegli? Onda nije znala ni da li će vidjeti svoju kćerku. Rhys se sigurno neće potruditi da se vrati, a kasnije će uvijek moći govoriti kako je mislio da je mrtva. Obišla je sobu po sobu, međutim nigdje nikoga nije vidjela. Ni u prizemlju niti na spratovima. Već se počela brinuti. To nije bilo nikako dobar znak. Tamam kada je odustala od potrage i krernula sjesti na stepenice, sjetila se da jepodrum postojao u ovoj kući. I to se sjećala kada se Rhys hvalio kako je nabavio najnoviji računar i smjestio ga u podrum. Kao navodno dolje je bio ured opremljen po posljednjoj modi. Činilo se nekako logičnim da se na kraju dolje sakriju. Ionako nigdje više nije bilo sigurno. Strčala je niz stepence i uhvatila se da rukohvat samo kako bi spriječila da padne niz stepenice. Ono što je vidjelo nije iblo nimalo prijatno. Krvavi trag je počinjao od vrha stepenica, da bi se završio na dnu sa tijelom njene kćerke kako leži. Nije se sjećala kako ali je znala da je uspjela kleknuti na koljena, opipati puls i zaključiti da je mrtva. Na njenim grudima se nalazila velika rana od koje je najvjerovatnije prokrvarila. Podigla je pogled sa tijela, i ugledala sasvim živom Rhysa kako leži na podu i spava. Njegova djevojka do njega je također bila mrtva, netko ju je ubio. Nije joj bilo pretjerano žao zbog djevojke, jer je ipak bila njena krivica što senašla zabavljati sa Rhysom, ali njena kćerka. Ona nije bila ni najmanje kriva. U kutku podruma ugledala je sjajni metal noža. Potrčala je do njega, zgrabila ga i vratila se do Rhysa. Platit će za ono što je učinio. „Dosta je spavanja, pospanko“, rekla mu je svojim najmilijim tonom i udarila ga nogom. „Stvarno je sada dosta spavanja!“, viknula je. Rhys se onako lijeno protegao, pogledavši prema njoj onim svojim nevinim izrazom lica. Spustila se na koljena pored njega, samo zato što ga je onda lakše mogla dokrajčiti. „Šta se ovdje desilo?“, prošaputala mu je na uho. Zbunjeno ju je pogledao, otvorio usta da objasni, ali nikada nije završio tu rečenicu. Zarila je kuhinjski nož nekoliko puta u njegova prsa, trudeći se da ne dopusti svom bijesu da u potpunosti ovlada njome. Nakon petog uboda malo se smirila. Do desetog je bila savršeno opuštena. Obrisala je ručku noža svojom majcom i bacila pored Rhysa. Neka se oni pitaju šta se tu desilo. Taj prokleti gad je ubio njenu kćerku, usudio se da se pravi kao da se ništa nije desilo. potpuno nedopustivo. Nekako se uspjela dovući do Vauxhalla. Nije tačno znala kako, no znala je da je već imala žuljeve na nogama. Iz nekog razloga se nije osjećala ni najmanje premoreno. Trik je bio da uopšte ne razmišlja o onome što joj se desilo. Ne razmišlja o svemu što je izgubila. Bolje bi bilo da se osjeća preporođeno. Bolje bi joj bilo da zamišlja kako je zaista Rhys pobjegao iz države, odveo njenu kćerku i sada su uživala u morskoj obali Španije. Vauxhall – jedina zgrada koja je stojala potpuno neoštećena naspram ostatka londnskog pejzaža koji se pretežno pušio ili gorio. Sva stakla su bila čitava, vrata i dalje radila, iako je sam Vauxhall bio u potpunosti napušten. Sada je samo trebalo pronaći taj neki vojni bunker u kojem su se sakrili. To je bilo lakše izvodljivo u teoriji nego u praski. Po prvi put se zapitala zašto velikim slovima nisu jednostavno napisali, kada su sve ostalo tako jasno mogli pisati, uključujći upozorenja da su ih kamere snimale. Sve samo da se ograde i od tužbi lopova. Njena najbolje pretpostavka je bila da se nalazio u podrumu. Sasvim logično. Srećom postojala su samo dva pristupa podrumu – sa dvije strane zgrade. Ako se dobro sjećala kada je sama hodala tim podrumom (bili su joj potrebni neki papiri iz arhive) bilo je svejedno odakle je došla. Sada je slijedila isti put. Podrum je također bio napušen, sa papirima razbacanim po podu, ponekom cipelom i plastičnom čašom iz koje se prosula kafa. Redom je krenula otvarati vrata. morale su biti još neke stepenice koje su vodile dublje u podzemlje. Negdje da sredini svog puta naletila je na vrata na kojima je sasvim jasno pisalo da su vodile prema stepenicama. Ignorirajući potrebu da se udari po glavi, krenula je naprijed. sišla je najmanje dva sprata ispod zemlje, prije nego se našla ispred velikih metalnih vrata. Pogledala je u njih, pitajući se šta je trebala uraditi. Početi udarati? Nije da će imati nekog učinka, ako su bila metalna i ako su trebala pretrpjeti puno gore udarce. Ono što ju je još više brinulo je bila činjenica da nitko nije izašao. Sigurno su svi već znali da je najgore prošlo. Nije moglo biti gore. Samo bolje. Valjda. Na kraju krajeva nije imala mnogo stvari za izgubiti. Crudass joj je jedini sada ostao. Počela je lupati po vratima. I lupala je. Nastavila lupati dok je ruke nisu počele boljeti, ali nitko nije otvarao. Osjećala je kako je oči peku, znala je da bila blizu suza. Nije se sjećala kada je zadnji put plakala. Prije toliko godina kada je u jednom danu izgubila sve. Zar se to ponovo moralo desiti? Odjednom je počela vibrirati. Iznenađeno je prestala lupati i oslušnula stvari oko nje. Definitvno je to bio nečiji mobitel. Mobitel? Pa zar to nije bio njen? Brzo je zavukla ruku u džep njene jakne, uspjela izvući mobitel i javiti se da joj je ispadne. „Ethane?“ „Oho, oslovljen sam imenom. Apokalipsa će još jednom doći“, odgovorio je sasvim ozbiljno Crudass. Nije mogla vjerovati. Bio je živ. Možda nije sve izgubila. Ostao joj je Crudass i nada. Sasvim dovoljno. I naravno njen mobitel. Tko bi rekao da će je tehnologija spasiti od nervnog sloma. „To nije smiješno“, odgovorila je, nesvjesno stavljajući ruku na kuk. „Znam, znam. Evo već su me ovdje jednom udarili. Uglavnom, htjedoh te pitati gdje si i zapravo da li si živa.“ „Hajde pogodi gdje sam, gade jedan. Već sam pomislila da si mrtav.“ Čula je kako je zazviđao. „Koristiš teške riječi, osjećam se povrijeđenim. Hmm, nemam blage pravo da ti kažem. Odkako sam ovdje zatvoren nemam blage gdje je šta osim kupatila.“ „Ispred vašeg bunkera“, odgovorila je. Nakon njenog odgovora uslijedila je tišina. I dalje nije ništa mogla čuti kroz teška i jako tvrda vrata. nije bilo bitno, iako će ih sigurno Crudass natjerati da otvore. „Ispred bunkera? Majke ti?“ „Da“ „Aha, znači možemo izaći“, rekao je Crudass, prije nego je prekinuo. Leah je vratila mobitel u džep, sjela na stepenice i čekala da netko otvori vrata. Bila je sretna djelimično jer sve nije bilo gotovo. Crudass će joj pomoći sa svime. Bit će tu uz nju, reći joj šta da urade sa Mary i sve će biti bolje. Toga se trebalo držati – nade. Možda nije bila neki vjernik, ali nekada se jednostavno trebalo uljuljati u taj osjećaj sigurnosti i nade u bolje sutra. Ipak šta je više moglo biti gore od ovog sada? Nakon nekih pet minuta vrata bunkera su se polako otvorila. Sigurno je najmanje pet osoba upiralo da se otvore. Prvi koji je izletio iz unutrašnjosti bio je Crudass, u prljavom odijelu ali smješku na licu. Leah se umorno podigla sa stepenica i prišla mu u zagrljaj. „Mislila sam da si mrtav unutra“, prošaptala mu je na uho. Da je bilo tko drugi bio u pitanju, nikada mu ne bi rekla. Čak ni Rhysu. Čim je pomislila na njega, obuzeo ju je bijes. Kako se samo usudio? „I ja sam mislio da ću umrijeti od silnih histeričnih žena. Hajdemo sada, ne mogu više ovdje biti!“ Uzeo ju je za ruku, a onda su zajedno ustrčali uz stepenice. Dobro, više kao gegali se uz stepenice, jer su oboje boljele noge. Kada su izašli na površinu, shvatila je da je možda ovo pravi trenutak da mu kaže što se sve desilo, da on nije zapravo prvi do koga je pokušala doći. Krenuo je preći cestu, ali ga je zaustavila. Upitno ju je pogledao. „Moram te zamoliti za nešto“, tiho je rekla. Prišao joj je, njegove oči nikada ne napuštajući njenje. „Šta je bilo?“ „Trebam tvoju pomoć da sahranim Mary“, jednostavno je odgovorila. Zaista nije imala previše snage da objašnjava šta se desilo. ako ga toliko zanima, može mu objasniti dok budu hodali. Nekoliko dana kasnije... Vjetar je zapuhao, zalijepivši vlasi kose za njene usne. Nevoljko je izvadila ruke iz džepa i sklonila vlati. Divila se Zoe što je nekako u ovom haosu smogla snage da organizuje sahranu za svog brata. Znala je da ona nije mogla. Curdass je sve to obavio, dok je ona bila skrivena u kući. Jednostavno nije to mogla podnijeti, znanje da Mary više nije ovdje. Da upravo sada nije stajala pored nje, držeći je za ruku i radoznalo prateći svijet oko sebe. Umjesto Mary, pored nje je stojao Crudass kojeg je na jedvite jade dovukla. Sahrana nije bila pretjerano posjećena, osim svih ljudi koji su koristili Zoeinu zgradu kao bolnicu. Nije ih previše Nigel zanimao, ali osjećali su potrebu da se barem pojave i tako zahvale Zoe. Iskreno, Leah je bila iznenađena kada je Zoe na sebe preuzela posao da pomaže ludima. Možda jeste spriječila u jednu ruku apokalipsu, nije vjerovala da bi nešto dalje od toga uradila. Nigel će biti pokopan iza njene zgrade, što je Zoe nasmijavalo do suza. Histeričnih suza, morala je biti iskrena Leah. Mogla se Zoe pretvarati da nije marila, ali Leah ju je vidjela kako plače. U potpunosti ju je razumjela i tu njenu potrebu da svima pomogne. Čak se sama Leah ubacila u sve to, raznosila vodu, lijekove, sve što bilo potrebno. Već je sada osjećala kako je svijet bio drugačiji. Svi su bili ljubazniji, strpljiviji i nitko nije žurio da provjeri šta se dešava na internetu. samo se pitala do kada će sve to trajati. Nada je bila uredu, ali kada su u pitanju bili ljudi nekako su uvijek imali talent da zeznu stvari. Valjda će i sljedeći put biti netko tko će sve to spriječiti. Uzela je Crudassovu ruku. Bez obzira koliko su mogli zeznuti stvari, ljudi su ipak imali i taj talenat da poprave stvari. Umorno sam uzdahnula. Za sada je bilo gotovo. Bog je bio zadovoljan, meni je ostalo još prljavog posla da obavim, ljudi će se početi obnavljati. Bez obzira koliko puta sam jednu te istu sliku gledala, tu nadu, sreću u očima ljudi što su preživjeli, nikada mi nije bilo dosta. Stvarno su nekada bila bića vrijedna divljenja, velike moći za obnavljanjem, iako njihova moć da uoče pogrešno ostavlja mjesta za popravak. Vrijeme je bilo da se vratim starom poslu, dosadnom životu, ponekad ispunjenim zanimljivom svađom sa Atropos, dok čekam još jednu Apokalipsu. Samo je bilo pitanje vremena kada više neće biti vremena za praštanje i drugih šansi. Bilo je vrijeme da na zidu prekrižim sedmu šansu. Još samo dvije i onda kraj. Hah, konačno kraj. Ne mogu da vjerujem. Napatila sam se dok sam ga napisala, ali valjda na nešto liči. Meni se onako sviđa. Eh sada samo treba ispočetka krenuti, pa možda nekada i objavim (radikalne promjene na priči) . Uglavnom, da pređem na bitnije stvari. Sljedeća priča je o Brennanu na ovoj adresi Here! Post za Brennana je gotov samo da znate, ali objavljujem kada svi pročitate ovaj post. Ili barem većina. 25. Laments of lost souls.
Ispričavam se što ne komentiram, ali su mi ujak i ujna tu, tako da mi je vrijeme na računaru krajnje kratko. Sve naduknađujem za dan-dva. Volim vas sve. In 24 hours they'll be laying flowers on my life, it's over tonight. The sun's setting gold thought I would grow old, it wasn't to be. Be careful they say don't wish life away, now I've one day. In just 1 hour they'll be laying flowers on my life, it's over tonight Agatha. Stvari su se promjenile. Po prvi put nakon tko zna koliko. Već duže vrijeme su se kretale po inerciji, onako maljem udarene, sve dok ih trenje nije zaustavilo. Sada je bilo vrijeme da im se promjeni smjer. Davno je prošlo vrijeme njihove koristi. Nekada su bili tako moćni da ni sami nisu shvatali koliko. Imali su moć da promjene svijet što su uradili, iako nisu ostavili dovoljno dugo da shvate koliko dugo. Sada je došao njihov kraj, jer sve što ima početak ima i kraj. Mogli su se nadati da to toga neće doći, bili su Jahači Apokalipse, ali Evangeline im je to jasno dala do znanja. Sjedili su u sobi za sastanke po posljenji put. Agatha je shvatila da joj neće pretjerano nedostajati. Hah, kakve je to veze imalo kada ionako neće ništa osjećati. Ionako neće postojati. Više nije postojao drugi svijet, više nije postojala druga prilike. Sve su svoje ispucali. Šteta što nisu bili kao mačke sa svojih devet života. Bili su poslušni, ruku na srce, nisu napravili toliko problema, osim što su ponekad bili tvrdoglavi. No, kraj je tu bio. Činjenica, aksiom, nepromjenjiva. Čudno je to bilo, razmišljati, znati da će umrijeti. Nije mogla tačno odrediti što je više voljela. Umrijeti iznenada ili umrijeti uz upozorenje. Svi su bili tihi, ostavljeni sa svojim mislim, što možda i nije bila pametna ideja. Ostavljena sa svojim mislima, najmrskija ideja od svih. Nije željela razmišljati o smrti, opirala se tome kao što se opirala prvom odlasku zubaru. Željela je da ovo bude gotovu, da ode uživati, pretvarati da se to nikada neće desiti. Mogla je reći da bi željela živjeti zauvijek, ali to nije bila istina. Besmrtnost ju je plašila. Previše slobodnog vremena, pogotovu previše slobodnog vremena sa sobom, a u ovom Podzemlju, nije baš bila pretjerano ubjeđena da joj neće dosaditi. Gledanje proždiranje, mučenje i ostale stvari bi sigurno ubrzo dosadile. Svijet je mnogo zanimljiviji. Jedina stvar koja te zasigurno može ubiti u Podzemlju je dosada. I prije nego se mogla još detaljnije predati svojim mislima, Evangeline je ušla u sobu. Očigledno je bilo da je odustala od tehnike zastrašivanja čim je vidjela da su se naučili. Sada joj je to na neki morbidan način nedostajalo. „Okupili smo se ovdje“, počela je Evangeline, sjedajući u stolicu, „kako bi proslavili ono što ste uradili i nazdravili vašoj smrti. Pardon, obavijestili vas o vašoj neminovnoj smrti.“ Cassie se već ispravila u stolici, spremna da Agathi prenosi štogod je netko govorio. Morala je priznati da je postala dobra u onome što je radila. Dobro, morala je i sebi priznati da je morala uvježbati čitanje sa usana. Eto, jedino zbog čega je prezirala Podzemlje, što joj ipak nije vratilo sluh, koliko god to čudno bilo. „Iako pretpostavljam da ćeš ti nazdraviti našoj smrti“, primjetio je Dmitri, nezainteresirano gledajući neku tačku iznad Evangelinine glave. „Između ostalog. Tamam mi je ostalo dobrog šampanjca kojeg mi je Asmodeus poklonio. Uglavnom, da se vratim na stvari. Kao prvo, Bog mi je naredio da vam čestitam na izvrsno obavljenom poslu. Želio je to sam doći i čestitati vam, ali je imao mnogo posla.“ Jedno kolutanje očima pokazivalo je koliko je samo Evangeline vjerovala u njegovu zaposlenost. Agathi se više sviđalo to što neće upoznati Boga tačno prije njihove smrti. To joj se nekako činilo nepriličnim i još je onda trebala napregnuti svoj mozak da i to shvati. Ovako je bilo bolje, djelovalo je nekako više ljudski. Ona mračna strana, protiv one dobre strane ili kako je to već išlo. „Još nešto?“, upitala je Cassie. Smrt je zatresla glavom. u ovakvom bitnom trenutku riječi su je napustile. Iskreno, Agatha nije imala pojma što je željela da joj kaže. Da će sve biti uredu, da ih potapše po leđima, zatim ubije? Bilo je to dobro pitanje, što je željela sada? Brzu smrt? Možda, iako je bila ubjeđena da će to tako lako dobiti. Evangeline nije voljela dužiti stvari. Možda je na kraju krajeva željela samo da je netko uhvati. Aaron nije bio tu, nije bio tu da joj pruži podršku, ali da li je to imalo ikakve veze. Nije, naravno da nije. Za sve je bilo kasno. Zaklela bi se da je u daljini čula kako sat otkucava. Kako se njihovo vrijeme približava. Nije joj se ni najmanje sviđalo. Ovo nije bilo uredu. Za smrt ne bi trebali znati, treba biti iznenadna, treba biti nešto što ne očekuju. Ovo... pa ovo ju je previše plašilo. Da to je bila ta riječ. Strah. Strah od nepoznatnog, strah od nepostojanja. Kako će to biti samo ispariti kao da nikada nije postojala? Uvijek je imala osjećaj da će još uvijek biti prisutna duhom da to iskusi, da vidi koliko je ljudi došlo na njenu sahranu, ali se najvjerovatnije to neće desiti. Zatresla je glavom. prestani razmišljati o tome, naredila je sebi. Bolje je zamisliti da nikada neće umrijeti. što bi sigurno bilo još lakše da Evangeline nije sve to pokvarila svojim riječima. „Uglavnom, ono što sam vam htjela reći jeste da ćete umrijeti. Znači ne postoji način da se izvučete.“ , rekla je Evangeline. Na trenutak se učinila toliko bespomoćnom, ali samo tako kratko da se Agatha zapitala da li je dobro vidjela. „Ono što me najviše brine“, započeo je Aaron, namještajući se u stolici, „je, da li ćeš nas ti poljubiti? Mislim ono, to bi bilo baš čudno.“ Agatha se ugrizla za jezik da se ne nasmije na to. Za nju nije više postojala riječ čudno. Sa tim je bila gotova. Sve je bilo normalno. No, za razliku od nje Smrt se nasmijala prilično glasno. „Na svu sreću neću. Nemam neke pretjerane želje da testiram vaše sposobnosti ljubljenja, plus nisam sigurna da li bi se Dmitri mogao suzdržati. Ovaj put, smrt će biti drugačija. Jednostavno ćete nestati. Ne mogu vam detaljno opisati.“ Dmitri joj je uputio jedan od onih svojih pogleda. „Dmitri bi se savršeno mogao suzdržati, samo nisam siguran da li bi ti mogla.“ Svi u sobi su se nasmijali, osim Evangeline naravno. Nakon nekoliko trenutaka ipak je odlučila da nastavi kao da se ništa nije desilo. „Kao što sam govorila... također, sam vam htjela reći kada ćete umrijeti. prema svim predviđanjima to bi se trebalo desiti za tačno-„ „Ne!“, glasno je rekla Cassie, ustajući sa stolice. „Ne želim da znam.“ Svi su je upitno pogledali. „Jednostavno ne želim znati kada ću umrijeti. Prezirem čekanje, stoga želim da to dođe iznenada. Ako vi želite znati kada ćete umrijeti onda uredu, ali onda ja odlazim.“ Evangeline je pogledala u nju. „Da li vi želite znati?“ Agatha je pogledala prema ostaloj dvojici. Jedva primjetno su zatresli glavama. „Ne.“ Cassie. Cijelo vrijeme je bila ubjeđena da je bila spremna. Spremnost – riječ koja joj se motala po glavi od kako su završili svoj zadatak u Londonu. Još uvijek bi se stresla svaki put kada bi pomislila na to. pomirila se sa tim da je to samo njihov posao, lakše je bilo preći preko svega toga ako je bila hladna, ali jednostavno sjećanja nisu mogla nestati. Tu je bila u krivu, znala je. Upravo će nestati. Upravo će ona nestati. Možda je pogriješila kada je rekla da ne želi znati kada će umrijeti. sada ne može odbrojavati. Hah, kao da je imala sata da to uopšte radi. Da ga je imala, provela bi svo vrijeme ispred njega, u to je bila sigurna. Brojala bi sekunde, zatim prešla na stotinjke, i sve manje. Sve dok je polako život nestajao. Ovako je bilo bolje. Nekako je u gradu uspjela pronaći brdo više od stepenica ispred Evangelinine kuće. Zapravo, bilo je prilično visoko. Lako se popela, iz njoj nepoznatog razloga. Izgleda je pojam smrti bio dobar za tjelovježbu. Trebala je za to saznati ranije, onda bi definitvno umrla mršavija. Stojala je visko na mrsko, uživajući u pogledu. Trava nije bila mekana kao na zemlji. Čak bi se usudila reći da je pomalo bockala. Jak vjetar je puhao, mrseći joj kosu, ali ništa od toga nije bilo bitno. Posljednji sati. Sigurno ih je trebala provesti u društvu, tako su Agatha, Aaron i Dmitri odlučili. Nije mogla. Željela je biti sama sa svojim mislilima. Agatha to nije voljela, savršeno je bila svjesna te činjenice, osim u nekim trenucima. Ostala dvojica. Recimo da jednostavno nije mislila da će je razumjeti. Dovraga nije razumjela ni samu sebe, što je bilo dostignuće samo po sebi. Rijetko joj se to dešavala. Triput dok je bila živa. Jednom kada je bila mrtva. Šteta što nije bilo još jedan događaj tako da može pokazati cijelu šaku. Nikada u svom životu nije pomislila da će dvaput umrijeti. ako je o tome razmišljala, a to je samo morao biti jako grozan dan ili post menstrualni sindrom od kojeg je često patila, bilo je samo o tome kako će umrijeti. Kao stara osoba. Sjećala se svojih želja. Kada proživi sve, ne iznenada kao što joj se desilo. Niti je željela jednostavno nestati. To ju je ovdje boljelo više od bilo čega više. Nije samo željela nestati u oblaku prašine, kao da nikada nije postojala. Zbog toga je više voljela svoju prvu smrt. Tada je bila ubjeđena da je ostavila barem majku koja je plakala za njom. Ovdje neće ostaviti niti jedan dio sebe. Čak ni kost, ni dlaku, absolutno ništa. To je bio jedini dio koji joj se nije ni najmanje sviđao. Zapravo, lagala je. Nije joj se sviđao niti dio sa smrti, ali je pretpostavljala da nema neke šanse da se iz toga izvuče, jer ipak sve što ima svoj početak mora imati i kraj. No to i dalje nije značilo da se ona baš pomirila sa tim. za to će joj sigurno trebati godine, nešto što trenutno nije imala. U najboljem slučaju imala je cijeli dan, u najgorem jednu minutu. Potpuno neočekivano, nečije ruke su je obujmile oko struka. Samo jedan pogled joj je bio potreban da shvati da se radilo o Asmodeusu. Njega sigurno sada nije očekivala, no ipak nešto je bilo u njegovom dodiru. Nešto što ju je činilo sigurnom. Naslonila se na njega, ne skidajući pogleda sa grada. „Koliko imate vremena?“, prekinuo je tišinu nakon nekoliko minuta. Okrenula je glavu prema njemu. „Ne znam. Nisam joj dozvolila da nam kaže.“ „Ne želiš umrijeti?“, upitao je iznenađeno. Njegov izraz lica je izgledao tako smiješno da se prosto morala nasmijati. „Tko želi?“ „Znači nisi spremna za to?“, upitao je. Djelovao joj je onako sav zbunjen, nimalo zastrašujući što je bio napredak naspram onoga kako je obično izgledao. „Nimalo. A zbog čega to tebe zanima?“ Nekako je uvijek mislila da je on svjestan svih implikacija kada su počeli ovu tako reći vezu, uključujući njenu smrt. Nije joj sada bilo potrebno da se on rasplače, iako je to ionako teško mogla zamisliti. „Onako. Brinem se za tebe“, odgovorio je, uz jedno slijeganje ramenima. „To je promjena.“ „Stvarno nisi spremna?“ Zatresla je glavom. „Ni najmanje. Jednostavno ne želim umrijeti. čudno je to, s obzirom da već imam iskustva, ali jednostavno... ne mogu objasniti. Nikako mi se ne sviđa. Zbog toga nisam ni željela da znam kada ću umrijeti. ne volim čekanje, više se volim pretvarati kao da se neće desiti.“ „Ako je tako onda: Želiš li postati moja žena?“ Dmitri. Iznenađujuće je bilo kako jedan bar u Podzemlju mogao biti pun. Za mrtve ljude, očekivao je da baš ne vole piti. Samo jedan pogled je bio dovoljan da zaključi da se možda jako teško riješiti navika. Ono što ga je još više iznenadilo jeste da su se ipak odlučili za ostati tu, iako nije bilo mjesta. Čak ni za šankom. Tako da su proveli nekih deset minuta stojeći pored vrata, čekajući da netko ustane. Kao da je itko osjećao potrebu da poštuje činjenicu da su oni Jahači Apokalipse. U glavi je mogao čuti glas svoje sestre, 'Da tako si opasan. Jahač Apokalipse koji će umrijeti za nekoliko sati'. Pored toga, uspio je zamisliti i njen smijeh. Ova cijela smrt ga je zabrinjavala. Razmišljao je. U glavi je čuo glasove ljude koje je nekada poznavao. Zapravo, glasovi su bili pretjerivanje. Najčešće je čuo smijeh. Ali to je bilo nebitno, jer je upravo sada bio sa Aaronom i Agathom, koji su mogli biti zanimljivo društvo, ako se izuzme činjenica da je samo zbog Agathe morao popraviti svoj rukopis. Konačno neki se lik udostojio ustati i otići, ostavljajući im stol za kojim je bilo predviđeno da sjedi dvoje. Naravno, oni su jednostavno dovukli još jednu stolicu, no to i dalje nije riješavalo problem da je to bio stol predviđen za dvoje. Tako da je na kraju Dmitri izigravajući džentlmena, donijeo sebi stolicu, nekako je ugurao u prostor između slobodne strane stola i druge stolice za kojom je sjedila žena u koju se nije usudio pogledati. nakon toga, jedino što mu je preostalo je bilo izbjegavati neugodna dodirivanja Aaronovih koljena. „Što želite?“, mladi konobar je došao do njihovog stola, sa prilično neugodnim izrazom lica. „Pivo“, odgovorili su svi i sačekali da im donese. Činilo se da nitko nije znao što tačno da kaže. Ni on koji je obično imao odgovor na sve. Kako je Anastasiya imala običaj reći morao je biti svakom loncu poklopac. Agatha je ispila pivo u jednom dahu, spustila flašu, izraz gađenja urezan na njenom licu. „Ukusno?“, polako je upitao, nadajući se da će moći pročitati riječi sa njegovih usana. Tako mu je bilo mrsko pisati, iako se zapravo nije trebao tako osjećati. Dovraga, možda bi trebao biti sretan jer će konačno nestati, ali ne... našao je jednu zamjerku. Nedostajat će mu njegov konj i njegovo odijelo. Bilo je dugo vremena kada se osjećao kao neki vitez, a to mu je na neki čudan način uvijek povratilo taj osjećaj. Naravno, ako bi zanemario dio u kojem je poubijao pola čovječanstva, jer to je bila stvarno, samo mala sitnica. „Iznimno, ne znam kako ću preživjeti bez tog okusa“, odgovorila je uz jedno kolutanje očima. „Znači o čemu ćemo pričati?“, Aaron je upitao. Sigurno je to bila njegova ideja ispunjavanja zraka pričom. Samo nije mogao pouzdano ocijeniti da li je u tome uspio ili ne. Agatha je slegla ramenima. „Smrti?“ Dmitri se zavalio na stolicu, slučajno udarivši ženu po glavi. Istog trenutka se izvinio i pomjerio za milimetar. „Naravno da nećemo. Hajdemo biti malo maštoviti. Znači koji su vam najdraži trenuci u svomu ovome? Samo, molim vas, bez srceparajućih trenutaka. Trebamo se nasmijati.“ Aaron je otpio gutalj piva prije nego je razvezao svoj jezik. „Ne znam da li ste to vidjeli, ali sam jednom prilikom sišao u podrum Evangelinine kuće i naletio na dva demona kako se jebu.“ Dmitri se zagrcnuo na pivo. „Jesi siguran?“ odgovor na to pitanje nije bio potreban. Agatha je odmahnula rukom uz riječi „Imaj malo vjere u Aarona, ali ono što me više zanima jeste kako je to izgledalo. Nekako demoni i seks mi nikako ne idu u glavi.“ „Pa recimo da uglavnom sigurno nikada se ne bi moglo svrstati u top deset najboljih pornića, ako ti šta znači.“ „Jako puno“, Agatha je odgovorila uz smješak. „Kada smo već kod toga, šta mislite da li je Evangeline to ikada radila? Mislim ono nakon smrti“, Dmitri je upitao. Nije mogao tačno odrediti odakle mu je došla ta ideja, ali uvijek je mogao okriviti glasove u glavi ako bude trebalo pobjeći od bijesne Smrti. Agatha i Aaron su se pogledali, pokušavajući odlučiti koja je bila mogućnost za to. U međuvremenu, Dmitri je iskoristio vrijeme da se sjeti svih mogućih likova s kojim bi to Evangeline mogla uraditi. „Pa djeluje mi nekako moguće, samo ne znam s kim. Asmodeusom?“, Aaron je na kraju rekao. Agatha je zatresla glavom. „Lično, mislim sa Bogom.“ Dmitri se ponovo zagrcnuo na pivo. „Misliš? Nekako mi to djeluje pretjerivanje. Što se tiče Asmodeusa, moguće. Ovo pitanje izgleda da definitivno zahtjeva dublje razmišljanje“ „Što fali da je to uradila sa Bogom? Znam da je čudno s obzirom na ono što su nas učili, ali isto tako nitko nam nije rekao da ćemo postati Jahači, stoga ne vidim u čemu je problem.“ „Najvjerovatnije u tome što nikako ne mogu da zamislim Boga“, odgovorio je Dmitri. „Ali gledaj ovo“, Aaron je počeo, „niti ja ne mogu da zamislim Evangeline kako to radi ionako, ali mislim da nam je Bog najsigurnija opklada.“ „I nekako ne vjerujem da bi baš volio da tako pričamo o njemu“, rekla je Agatha. Dmitri je slegao ramenima. „S ovim svime što je dosada uradio, definitvno mi se ne čini kao pretjerano osjetljiva osoba. Niti brižna. Mislim tko bi to uradio samo zbog što se broj vjernika smanjuje ili zaboga, ljudi griješe. Ubio je pola Zemlje. Pametan plan da smanji populaciju, to mu moram priznati, ali ne baš nešto Božije što sam očekivao. Koliko znam trebao bi biti... bolji, u nedostatku boljih riječi.“ „Istina“, počela je Agatha, prije nego je iznenađeno pogledala prema ulazu. I Dmitri i Aaron su se okrenuli da vide što se to desilo, napola očekujući da će se Bog pojaviti. Umjesto toga na ulaznim vratima stojala je Cassie, izgledajući potpuno ošamućeno. Aaron je bojažljivo podigao ruku i mahnuo kao da joj to može učiniti neku štetu. Odsutno ih je pogledala, pa joj je onda trebalo nekoliko trenutaka da im uopšte da priđe. Kada je to napokon učinila, sagela se i šapnula mu na uho „Možemo li izaći napolje, imam nekih bitnih vijesti?“ Jedan iznenađen pogled od njega ju je natjerao da doda: „Svi.“ Klimnuo je glavom, izvadivši novac da plati. Rukom je pokazao ostalo dvoje da ga slijede. Cassie se nije zaustavila pored klupe, niti pored sljedećih pet mjesta koja su bila savršeno iskoristljiva za to što im je imala reći. Umjesto toga samo je nastavila hodati, u potpunosti ignorirajući njihove upitne poglede. Dmitri se nekoliko puta zapitao da li je uopšte imala pojma gdje je išla. Djelovala je tako zamišljeno, povučena u neki svoj svijet. Prohodali još najmanje deset metara prije nego su došli ispred neke vrste parka, iako je Dmitri bio siguran da ovo ne bi bio park po ljudskoj definiciji. Više nekoj demonskoj. Drveće koje je tu raslo djelovalo je krajnje zakržljalo, a grmovi su više djelovali kao da će izdahnuti nego procvjetati u neki prekrasan cvijet. Našli su jednu klupu i Cassie je sjela na nju. agatha joj se uskoro pridružila, dok su Aaron i on ostali stojati. Nije znao tačno zbog čega se to desilo, valjda da je lakše gleda u oči. „Što se desilo?“, upitala je Agatha, uhvativši je za ruku. Brineta je nekoliko puta otvorila usta i zatvorila, prije nego je skupila dovoljno snage (ili možda hrabrosti?) i rekla: „Asmodeus me je zaprosio.“ Tako jednostavna rečenica sa čak samo četiri riječi je proizvela veći šok nego što je to mogao uraditi cijeli esej. Dmitri je tek sada shvatio kako je bilo glupo stojati. Osjetio je kako mu noge klecaju, dok se njegov mozak trudio da svari tu informaciju. Recimo da to nikada nije očekivao. Ruku na srce, nikada se nije pomirio sa tom 'vezom' između Cassie i Asmodeusa, ali je uvijek na to gledao kao šalu. Ipak vrhovni demon i Jahač Apokalipse čije je vrijeme prošlo nisu mu djelovali nimalo kompatabilni. Dovraga, nije ih mogao zamisliti u bilo kakvog situaciji od držanja za ruke do bilo čega većeg. „Kako se to desilo?“ Činilo se da je Agatha bila prva koja je povratila Cassie je bespomoćno slegla ramenima. „Iskreno nemam pojma. U jednom trenutku smo normalno pričali, a u sljedećem me je zaprosio. Stvarno ne znam šta mu je bilo. Što ne bi bio toliko problem da znam šta reći.“ „Stani malo, hoćeš mi reći da mu nisi jednostavno rekla da se ne planiraš udati za njega ili kako to već ide u ovom Podzemlju?“, upitao je Dmitri. „Samo sam mu rekla da ću razmisliti, što odjednom ne znam raditi“, odogovrila je Cassie. Ovo je već bilo puno više od onoga da jednostavno nije očekivao. Zapravo, nije mogao vjerovati da bi ona o toj ideji uopšte razmišljala. Sada je shvatao zbog čega je to bio toliki problem, zbog čega je željela pričati sa njima. Odjednom je osjetio čudnu bol u stomaku, nešto što nije osjetio posljednjih mjeseci koliko je već bio mrtav. Iznenađeno je pogledao oko sebe, tek toliko da provjeri da li je to samo bilo do njega i previše piva ili su svi tako reagovali. Međutim nije imao vremena. u tom trenutku shvatio je što je to bilo. Kraj. Cassie. Cassie je ostala zbunjeno gledati u prostor gdje su nekada njeni prijatelji bili. Znala je da je tada bilo gotovo, no međutim što se desilo sa njom. Zbog čega je ona još uvijek stojala tu kao da ih Smrt upravo nije pomela? Pogledala je u svoje ruke – savršeno čitave. Sada joj ništa nije bilo jasno. Vidjela ih je još uvijek na istom mjestu kako stoje, Dmitrijev preneražen izraz lica, Agatha kako pokušava shvatiti što joj je upravo govorila, a Aaron kao da riješava kompliciran matematički izraz. Definitvno je bilo bolje tako umrijeti –iznenadno. I brzo. Tamam kada je krenula prema Evangelininom domu da je pita što se dešava i da li je ljudska (demonska) greška bila moguća, Smrt se stvorila ispred nje. Sjela je na klupu do nje. „Vidim da si se odlučila“, rekla je uz osmijeh. „Znaš da nisam očekivala da Asmodeus ono uradi. Nikada ranije nije. Mora da si mu prirasla srcu ako je to moguće.“ Cassie je zatresla glavom. sada je osjećala kao Dmitri kada im je saopštila vijest po prvi put. „Ali ja nisam odlučila. Ja nemam blage što da uradim.“ Evangeline se nagela prema njoj kao da joj govori veliku tajnu. „Ali ti se odlučila, duboko u svom srcu.“ Klimnula je glavom. i dalje to nije činilo stvari nimalo jasnijim. Smrt je otišla, ostavljajući nju da blijedo gleda u park oko sebe. Tada je shvatila, gledajući čudne oblike oko sebe, da odluka koju je nesvjesno donijela možda na kraju nije bila bazirana na njenoj ljubavi prema Asmoduesu. Bila je bazirana prema strahu. Ipak je Podzemlje bio prljav ring za igru. Ipak je još jedan post do kraja. Nisam mogla sve strpati u ovaj. Zadnjim dijelom posta nisam pretjerano zadovoljna, ali ne mogu više kucati taj jedan te isti dio. Nadam se da ćete mi oprostiti. |
So now you've become...
* Mature content warning! If you don't like then press 'x'. Constructive criticism appreciated.
* Valjda će nekada biti objavljeno.  Glaciers melt as we pollute the sky, a sign of devastation coming. We don’t need another way to die. Can we repent in time? The time bomb is ticking and no one is listening. my little puppets.
 Desperate, I will crawl, waiting for so long. No love, there is no love. Die for anyone what have I become? As I burn another page, as I look the other way, I still try to find my place in the diary of Jane. [Cassie Ayton] ~ pestilence.  We are the next step in evolution, the new stone age, revolution. Can you feel it in the shadows watching you, touching you? Can you feel it in the shadows follow you, swallow you? Fear is the key to your soul. [Aaron Frances] ~ famine.  Do I need you? Yes and no. Do I want you? Maybe so. Did you plan this all along? Did you care if it was wrong? Misery loves company and company loves more. More loves everybody else, but hell is others. [Dmitri Vasiliev] ~ war.  Dead is the new alive, despair's the new survival. So take me now or take me never, I won't wait. So say goodbye or say forever, choose your fate. How else can we survive? * Pictures are property of their respective Devianart users. Don't you like that?
Copyright ©: Moje. Tko ukrade, recimo da će mu čak i smrt djelovati bolje od onoga što će preživjeti.
Arhiva: under construction.  Links: Kronos.-Dee.-Anya.-Dai.-Eliza.- Affection.-Alexis.-Ryn.-Tišina.- Blake.-Nirvana.-Alternative. Credits
murderscene - x
|